Narodni muzej u Zagrebu, „predak“ svih kasnijih muzeja, otvorio se javnosti u Narodnom domu (Opatička 18) godine 1846., da bi se vremenom od njega odvajali specijalizirani muzeji s vlastitim postavima, fundusima i vlastitim adresama. Iz Narodnog muzeja izdvojio se tako Arheološko-historički odjel, a iz njega Hrvatski narodni historički muzej (od 1940.), koji se napokon kao Povijesni muzej Hrvatske smjestio 1959. u prekrasnu baroknu palaču (1764.) Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch u Matoševoj 9.
Spajanjem Povijesnog muzeja Hrvatske i Muzeja revolucije naroda Hrvatske, Muzej postaje Hrvatski povijesni muzej (1991.) i biva jasno da je prostor palače premalen : HPM nema stalnog postava i njegova se građa spoznaje isključivo preko tematskih izložbi. Da bi se riješio problem prostora, za novu muzejsku zgradu se odabire izvrsno očuvana (1882.) zgrada Tvornice duhana Zagreb u Klaićevoj 13 i 2007. se rapisuje natječaj – to je ujedno posljednji glas o novoj zgradi i lokaciji Hrvatskog povijesnog muzeja.
Kako bi ukazali na nužnost novog smještaja, u Hrvatskom povijesnom muzeju je od 12.12. 2017. – 30.9.2018. postavljena izložba nazvana „Nedostupna baština – tajne čuvaonica Hrvatskog povijesnog muzeja“ prema zamisli Ele Jurdana i u likovnom postavu Nikoline Jelavić Mitrović.
„Predstavljamo muzejsku građu na sličan način kako je smještena u depoima. Izložiti zajedno portret Petra Zrinskog i oznaku za Židove, magnatski nakit i crtež Golog otoka, plemićku grbovnicu i policijski karton, može izgledati nedolično. Međutim, time želimo samo ukazati na prostorne probleme u kojima je Muzej primoran djelovati već desetljećima i na hitnost rješena trajnog smještaja“ piše na početku Vodiča po izložbi, podijeljenoj u sedam cjelina.
U cjelini pod nazivom „Politika“ prikupljeni su predmeti i dokumenti od sredine 18.stoljeća (portret bana Petra Zrinskog), preko 19.stoljeća (odore, oružje, zemljovidi, zastave) do uspostavljanja Rapublike Hrvatske: važni ljudi, prelomni događaji, nezaobilazne ideje – sve je relevantno pri oblikovanju nacionalnog identiteta bez obzira na ideološki predznak.
Cjelina imenovana „Gospodarstvo“ počinje od kraja 18.stoljeća s naglaskom na gradnji cesta i tranzitnoj trgovini, nastavlja se s porastom gospodarstva u doba socijalizma, ali i turizma kada Jugoslaviju otkrivaju strani turisti, dok instalacija nazvana „Izlog proizvoda“ pokazuje raznovrsnost građe koju Muzej prikuplja.
Svakako najraznolikija je u pokazanim predmetima cjelina nazvana „Svakodnevica“: tu su podjednako zastupljeni „sramotna maska“ iz 17.stoljeća, pištolji za dvoboj iz 19.stoljeća, „cimer“ gostionice „Kod tri graničara“ iz Lipovljana, ali i maskota Zagija, torba iz El Shatta, čizme vukovarskog branitelja…
„Obrazovanje“ nudi na uvid razne priručnike i početnice, fotografije, značke, svjedodžbe i obavjesnice. Meštrovićeva bista Nikole Tesle (1952.) nepogrešiv je pokazatelj da se ušlo u područje „Znanosti“, gdje se mogu vidjeti zemljovidi, globus „Neba“ (Amsterdam 1617.-1619.), ekvatorijalna sunčana ura (rad Johanna N. Schretteggera, 1795.-1805.), kao i fotografije važnih institcija (Institut „Ruđer Bošković“, Zagreb, 1958.), portreti znanstvenika, diplome i medalje.
U „Kulturi“ odmah se može uočiti famozna Karasova (1821.-1858.) slika „Rimljanka“ (poznata pod nazivima „Rimljanka s lutnjom“/“Rimljanka s mandolinom“) koju je tragično preminuli slikar naslikao vjerojatno 1845., a Naum Mallin je poklonio Narodnom muzeju 1847. Tu je, jednako tako poznata Bukovčeva slika „Hrvatski narodni preporod“ (1896., otkupljena od obitelji Schulhof 1971.), kazlišni kostim operne pjevačice Milke Trnine, crtež iz animiranog Vukotićevog filma „Surogat“ (1961.), ali i svesci spaljenih knjiga iz vinkovačke Gradske knjižnice (1991.).
Posljedna izložbena cjelina nosi naziv „Mediji“ i raspolaže različitim materijalom opisanim sljedećom rečenicom u Vodiču po izložbi: „Medijem se smatra svako sredstvo posredstvom kojega se prenose poruke, vijesti, obavijesti i slično.“
Tako se tu mogu vidjeti Ilustrairani tjednik „Svijet“, zastave, karikature, muzički ormar RIZ-a, razne vrste novina (uključivo i zidne), ali i nositelje informacija poput kamere ubijenog ratnog televizijskog snimatelja Gordana Lederera (1958.-1991.).
Odabir predmeta u sedam izloženih tematskih cjelina pokazuje ne samo promišljanje pojedinih kustosa o njihovim zbirkama kao zasebnim cjelinama, već kao mogući budući stalni postav (utinam ,lat. prevođeno kao „O da, kamo sreće da!“). U 17 muzejskih zbirki pohranjeno je oko 300 000 predmeta; na izložbi je u 7 cjelina posloženo 216 predmeta – ako su smješteni na 240 četvornih metara kao svojevrsni presjek kroz muzejske čuvaonice (depoe), kolika je površina potrebna za pristojni stalni postav? Odgovor saznajte za deset godina!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
