Izložba naslovljena „Eksploatacija smrti“ autorice Dajane Vlaisavljević u zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (bivša Moderna galerija, od 9.11. 2021. do 16.1. 2022.) bavi se prirodnim i nasilnim umiranjem ljudi, biljaka i životinja.
Odabirom tematski doslovnih ali i asocijativnih radova, autorica je izložbu „razlomila“ u nekoliko zanimljivih cjelina, pokušavajući pokazati kako umjetnički odnos prema temi ne mora biti uvijek etičan ili sućutan, posebno ukoliko se ne radi o ljudskoj smrti.
Mrtva životinja je hrana, a uvelo lišće promjena godišnjeg doba pa u tom slučaju umjetnički iskaz ostaje na razini oblika i boje, kao „umjetnički metier, proces i izričaj“ (D.V.). Izborom crteža, slika, grafika i skulptura mahom iz fundusa NNMU, te fotografijom Josipa Klarice („Kolinje“), videom Zlatka Kopljara („K12“) i keramičkom mačjom urnom Dijane Rajković, autorica inteligentno i dopadljivo pokazuje fenomen smrti koji je neumitan kraj svakog živog bića, ma koliko se ljudski um tome opirao.
U dvorani naslovljenoj „Svi umiru, zar ne“ dominira platno Ljube Babića „Iz moga vrta“, velika ploha prekrivena šarenim lišćem, kojom je očekivani jesenski prizor dobio simbolično značenje. Uz nekoliko prikaza uvelih biljaka, tu je i Michielijeva skulptura „Nemir u škrapi“, ljupka i morbidna Mikovićeva slika „Mrtva ptica“ , a istom krugu pripada instalacija Stjepana Gračana „Poslije svega“ na kojoj su pomiješana trupla praščića i djece.
Dvorana u kojoj se nalaze djela koja prikazuju nasilne smrti počinjene vlastitim ili tuđim utjecajem nosi naziv „Paradoks smrti“ pa nalazimo scene iz različitih razdoblja, poput Hegedušićeve „Bitka kod Stubice“, Matejkove „Smrti kralja Przemyslava“, Čikoševe „Judite i Holoferna“, a na to se nadovezuju prikazi vješanja ljudi i životinje (Artuković, Mijić,Tompa, Kraljević), te potresni crteži ratnih stradanja (Murtić, Prica, Mušič). Cjelina „Meat is murder“ pokazuje mrtve životinje na tanjuru (Crnčić, Becić, Postružnik, Bulić) ili u postupku pripreme što je posebno vidljivo na seoskim motivima slikara Hlebinske slikarske škole (Ivan Generalić, Kovačić).
Možda je najpotresniji dio rodbini i prijateljima preminulog ispraćaj ili „Oproštaj“ kako je naslov sljedeće cjeline u kojoj se mogu vidjeti ljudi na odru (Babić, Čikoš Sesija,Rački, Stančić, Generalić), prikaz osmrtnica (Babić „Pred izlogom cvjećarne“ ) i doslovne scene ispraćaja (Tompa „Na pogrebu“, Cetinić „Smrt,sprovod“).
Pod naslovom „Kraj svijeta, kataklizma“ prikazane su prirodne nesreće i namjerno izazvane katastrofe, pa Tompa crta atomske bombe, Gattin radi formu „Tamna rasporena površina“ , Željko Hegedušić na neobičan način prikazuje poplavu, a u svojoj je „otkačenosti“, istinski zlokobna skulptura Ratka Petrića „The End“.
Želeći se uvjeriti da prestankom tjelesnog ne prestaje život, ljudi su posegnuli za filozofskim i literarnim temama pa se pod naslovom „Smrt nije kraj“ nalaze omiljene kršćanske teme poput Golgote (Babić), piete (Vanka, Čikoš Sesija) i skidanja s križa (Kršnjavi), lubanja (Tiljak, Mezdjić) i puta u onkraj (Jurkić „Put u vječnost“) uz uvijek omiljen motiv „dance macabre“.
Izložba „Eksploatacija smrti“ nudi bojne primjere umjetničke interpretacije smrti, pri čemu autorica izložbe ne umanjuje pad lista s drveta u odnosu na ljudsku smrt. Uostalom smrt je „pravedna“ prema svim prirodnim oblicima (što na socijalnoj razini pokazuje dance macabre ).
Mudra je zamisao da se izložba „proširi“ na stalni postav tako da se u njemu obilježe radovi koji pripadaju odabranoj temi i time se „prisili“ posjetitelje da pomnije razgledaju ponuđeni stalni postav.
Fotografije: zahvaljujući NNMU
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
