Teatar Exit djeluje gotovo tri desetljeća (od 1994.) i od samih početaka nastoji repertoarom podići, metaforički govoreći, obrambeni zid prema „ludilu“ kojem je, zahvaljujući raznim uvjetima (političkim i društvenim) izložen svaki „neoprezni“ pojedinac.
Bila je gadna večer – tmurna, kišna i ljigava, taman za ostati doma. Ali ne, ja sam kročila pločnikom na kojem su vrebale lokve i zbog kojih je razmak od tramvajske stanice do KNAP-a (Kulturni centar na Peščenici) izgledao neizmjerno dugačak.
Raspisivanje temeljnog motiva često pretvara zanimljivu ideju u dopadljivu priču, pa su brojne basne iz antike (Ezop, Fedro) u raskošnijem ruhu (Jean de La Fontaine) dospjele u ovo naše vrijeme ne izgubivši na autentičnosti.
Prosinac je mjesec svođenja „računa“ i planiranja budućih zbivanja, pa iako su koji puta želje veće od mogućnosti, neke naoko nevelike akcije mogu polučiti puno dobroga.
Umjetnička organizacija „Četveroruka“ već cijelo desetljeće u svojem kazališnom radu njeguje „istraživački pristup, kontinuitet, razvoj ansambla, angažiranost i društvenu osjetljivost“ što se dosljedno očituje u svim njihovim predstavama
Znala sam da su zidovi Vranyczanyjeve palače (1889.) u Berislavićevoj ulici (Zagreb) nagrđeni pukotinama, da će biti hladno u njezinom raskošnom stubištu dok ću hodati uokolo ili oslonjena na balustradu pratiti predstavu „Simfonije/ Turpituda“
Sve češće težim usporedbama i nalaženju sličnosti među raznim događajima pa sam se prilikom premijere predstave „Moji tužni monstrumi“ Mate Matišića u režiji Vite Taufera
Sjedeći u tišini i u potpunom mraku na početku predstave „Migracija zraka“ autorice Jovane Zelenović u Zagrebačkom plesnom centru
Odjednom je došlo takvo vrijeme da se većina ljudi ne uspijeva na dulji period usredotočiti na bilo kakvu složenu ili dugotrajnu aktivnost
Potresene „hrvatskom stvarnošću“ u kojoj ljudi (mahom stariji) obilaze kontejnere u potrazi za plastičnim bocama kako bi ih „prodali“ dućanima koji ih otkupljuju